OTKRIVANJE VYNILA:)))

Citava 1981 i dobar dio 1982 godine mi je prosao presnimavanjem silnih audio kazeta sa radio stanica. Los prijenosni kazetofon sa jos losijim audio kazetama koje su bile po nekoliko puta presnimavane bile su produkt zaista losih snimki pjesama koje nisu imale niti glavu, niti rep, a cesto se usred pjesme mogla cuti i koja reklama.

Kako sam vec imao neugodnih iskustava sa audio kazetama jer se cesto znale izvuci traka za vrijeme reprodukcije pa su trajno ostale ostecene nije mi bilo nikada na kraju pameti da kupujem originalne albume u formi audio kazeta. Tocku na i je dao moj susjed, covjek koji je imao muziku u malom prstu u to vrijeme i bio je strastveni kolekcionar ploca ili lijepse receno vynila. Bio je 6-7 godina stariji od mene, taman toliko da ga gledam sa velikim postovanjem, u slobodno vrijeme je bio DJ. Upoznao sam se s njime sasvim slucajno i preko njega zapravo saznao sve prednosti vynila. Svaki puta kada bih dosao u njegovu sobu nisam mogao sakriti odusevljenje koliko je tamo bilo vynila. Naravno kao pravi kolekcionar kao on dao mi je svaki album, maxi single ili single iskljucivo da pogledam u omotu, a kada sam htio nesto poslusati on sam bi vadio plocu iz omota i stavljao je na gramafon. Volio sam gledati taj ritual od samog vadjenja ploce, primanjem je sa obje ruke za vanjski rub, puhanje eventualno mrvica prasine i stavljanja ploce, stavljanjem rucice sa iglom na nju.

Polako su poceli plutati na povrsinu moji prvi favoriti medju bandovima. Krajem 1982 pojavio se jedan meni jako zanimljiv band imenom KAJAGOOGOO. Pod svakodnevnim pritiskom gledanja susjedove kolekcije albuma, jednostavno sam dobio veliku zelju imati poneki album u svojoj kolekciji. Kako sam na samom startu kupovanja muzickih albuma otpisao audio kazete kao medij, ostao mi je vynil kao jedina alternativa.

Upravo izlaskom prvog albuma KAJAGOOGOO "White Feathers" pocetkom 1983 godine po prvi put sam zapravo shvatio sto znaci kada ti neki band "lezi"i kada ti se svidja zapravo citav album kao cijelina. Bez mnogo razmisljanja od svog djeparca odvojio sam potreban novac i uputio si na Zagrebacki Velesajam gdje je bio u tjeku Proljetni sajam, a na njemu stand tadasnjeg diva Jugotona. Prva ploca bila je kupljena i dolaskom kuci pokusao sam sto vjernije kopirati svog "mentora" u ritualu postavljanja ploce na gramafon, sa jednom iznimkom, moj gramafon je bio vrlo star i sa vrlo losom iglom, tako da sam svojih par prvih ploca unatoc maximalnom trudu vrlo brzo unistio.

No niti danas mi nije zao zbog nastale stete jer ti poceci bili su tako posebni i zauvijek ce ostat urezani u moja sjecanja. Imao sam tada samo jednu plocu u kolekciji ali zato je bila od banda koji mi je od prvog slusanja zapeo za uho i bezuvijetno proglasen mojim najdrazim/najboljim bandom tog trenutka.

Vrlo brzo sam shatio da sa kupovanjem vynila dobivam visestruko zadovoljstvo. Kao prvo mogu u potpunosti poslusati uradak nekog banda i na taj nacin puno objektivnije shvatiti koliko mi je taj band istinski dobar. Drugo nista manje bitno, imat cu pjesme koje volim
slusati pri ruci da ih pustim kada god to zazelim i to u cijelosti tj sa glavom i repom. Trece, stvorit cu si kolekciju onoga sto me ispunjava i sto volim. Nekoliko tjedana kasnije dosla je na red moja druga ploca u kolekciji. Odabir je pao na CULTURE CLUB i njihov album "Colour By Numbers". Album mi se jako svidio ali mi nije bio niti priblizno dobar kao onaj od KAJAGOOGOO.

Na red je dosla i treca ploca i sa njom zapravo zapocela moja prica koja se zove DURAN DURAN. Radilo se o drugom studijskom albumu "Rio", kako sam ga odlucio kupiti i sto se nakon toga desilo pricat cu vam...