NE JENJAVA!

Zadrzat cu se jos malo u sadasnjem vremene jer evo i 11 dana nakon koncerta duranovaca fenomenalan feeling ne jenjava. Jos uvijek se nisam vratio u normalu i mada sam inace poznat kao konzument razlicite muzike, niti ne pomisljam da nesto drugo slusam osim DURAN DURAN:) Slike i zvuci od te veceri 17.10.2006 u Beogradu me ne napustaju i carolija jos traje. Kod mojih prijatelja koji su podjelili ovu nezaboravnu avanturu stanje je slicno. Danima vec prepricavamo svaki trenutak koji smo proveli zajedno u blizini omiljenog banda.


Jos jednom moram naglasiti da je koncert bio velicanstven. Po beogradskim medijima se nikako nisu mogli dogovoriti i ujednaciti koliko je zapravo bilo ljudi na koncertu. Neki tvrde 15 000, drugi 20 000 ljudi, no ajmo reci da je bilo 15 000 ljudi sto je stvarno lijepa brojka. Meni je ovo bio 6. koncert DURAN DURAN i definitvno koncert na kojem je bilo najvise ljudi. Publika je bila stvarno velicanstvena i pratila je band od prve do zadnje pjesme. Zapravo sa tim cinom, siguran sam da je Beograd na neki nacin osigurao ponovan dolazak duranovaca jer na samom kraju koncerta se vidlo da su John, Simon, Roger i Nick jako zadovoljni. Posebno je bilo dirljivo kada je John sponatano prihvatio mikrofon i rekao: "welcome to the family":)


Osvrnuo bih se jos jednom na set listu koja je bila stvarno nevjerojatno dobra tu vece:

intro BURNING THE GROUND

*

(REACH UP FOR THE) SUNRISE

HUNGRY LIKE THE WOLF

PLANET EARTH

SERIOUS / NICE

UNION OF THE SNAKE

COME UNDONE

WHAT HAPPENS TOMORROW

HOLD BACK THE RAIN

SOME LIKE IT HOT / MY OWN WAY

THE REFLEX

THE CHAUFFEUR

ORDINARY WORLD

SAVE A PRAYER

A VIEW TO A KILL

NOTORIOUS

ELECTRIC BARBARELLA

CARELESS MEMORIES

THE WILD BOYS

*

GIRLS ON FILM

RIO

Mislim da je bilo tko dosao na ovaj koncert da bi bio zadovoljan. Naravno ne bi bio u euforiji kao neki od nas, ali zadovoljan sigurno jer duranovci su stvarno ponudili respektabilan reperotoar tu vece. Ovih dana band odradjuje jos par koncerta u sklopu ove mini turneje i to u Americi, nakon cega se vracaju u studio u kojem zavrsavaju svoj novi studijski album. Album je najavljen za proljece 2007 godine, a kako je termin izlazenja do sada vise puta bio pomaknut siguran sam da ce ovaj puta stvarno izaci za nekoliko mjeseci.

Da nebi sve bilo tako bajno i sjajno, potrudio se gitarista Andy Taylor, koji je prije 3 dana i sluzbeno napusti band, no o ovom nemilom dogadjaju pisat cu sljedeci put. Ono sto je puno bitnije je da su John, Simon, Roger i Nick odlucili nastaviti dalje.

DURAN DURAN U BEOGRADU --> DAY 2

Noc uoci koncerta bila je zaista vesela! Johnny boy, Corres i ja dobili smo Mikijev dnevni boravak kao aprtman za spavanje i gotovo od citave sobe napravili krevete za spavanje:) Umjesto da ubijemo oko i dobro se odmorimo, nas trojica jedan pored drugog poslagani kao sardine, bacili smo se u diskutiranje koliko je koji album od duranovaca dobar. U vecini stvari smo se slozili, ali je svaki imao svoja izlaganja sa svim favoritima sa svakog albuma i naravno sa pokojom pjesmom koju bi izbacio. Nakon zucne rasprave ja sam utonuo u san, dok su Johnny boy i Corres brbljali tko zna do kada. Naravno Miki je vec odavno "setao po nebeskim pasnjacima" u svojoj sobi, kao i drugi Mario i Nina koji su bili u sobi do nas.

Jutro je doslo vrlo brzo. Nakon sto smo se sredili, Miki nas je sve skupa odveo na vrhunski dorucak u jedan fancy smancy restoran gdje smo se propisno natrpali. Naravno prije odlaska na taj dorucak prikljucio nam se dio ekipe koji je spavao kod Olje. Iako vidno raspolozeni, vecinu od nas je prala nervoza, iako pozitivnog predznaka, nervoza je bila prisutna. Nakon podnevnog dorucka zavrsili smo na jednom od splavova gdje smo popili pice prije konacne pripreme za koncert. Atmosfera je bila sjajna, gotovo svi smo imali na sebi duran majice i osjecalo se da ce biti velika vecer!

Vecer prije smo se dogovorili sa nasim novim prijateljicama Danicom i Biljanom (duran seke) da se nadjemo u 16h pred dvoranom, kako bi bili sigurni da cemo izboriti prvi red. Taj dogovor je bio takodjer pravi show smijeha. Kada sam ih upitao u koliko sati treba doci pred dvoranu, njih dvije su odgovorile da je 17h Ok. Ja sam tada pitao: "da li je sigurno to", a njih dvije skoro u isti glas: "pa ludjaci dolaze oko 17h, a posto smo mi ultra ludjaci onda u 16h!":))) Daklem sve je bilo dogovoreno da se nadjemo u 16h na sajmu pred dvoranom 1. Miki je rekao kako od njega ima do sajma 15-20 minuta voznje. Ukrcali smo se u nas kombi, dio ekipe u Mikijevu skodu i krenuli put sajma. Nakon samo par minuta nastala je prava agonija na ulicama Beograda. Bilo je oko 15:30, na ulicama je bio auto na autu, a mi smo se vukli poput sitog puza kojem uopce nije bitno kada ce doci na cilj. Nervoza je rasla, iako sam bio u idealnim uvijetima za odlazak na koncert (pun kombi duran fanova, a na zvucnike roka duran) bio sam poprilicno napet. Samo sam zelio da sto prije dodjemo do dvorane, da se stanem tamo i da sam siguran da imamo dobru pozicijju za lov na prvi red. Na zalost nervoza nas je prala punih 70 minuta jer nam je toliko trebalo da dodjemo u dio Beograda gdje je smjesten sajam. Nakon sto smo pobacali suvisne stvari u gepek Mikijevog auta krenuli smo na ulaz u sajam gdje nas je trebala cekati Reflex sa kojom smo imali dogovor u 16h, a sada je vec bilo 16:50:(((( Sva sreca nije bila sama vec u pratnji muza. Kao dobar dio ekipe, tako smo i Reflex (real name Diana) tada prvi puta upoznali u zivo, mada smo se vec dobrih godinu dana s njom dopisivali na forumu. Za mene je ovo bio poseban trenutak jer se sa Reflex odlicno slazem i gotovo svaki dan izmjenim koji sms i mail + brbljanje na forumu! Iako je bila u pratnji muza, nisam se libio dati jos 2 puse kod prvog susreta:))))

Konacno u punom sastavu krenuli smo prema hali 1 gdje je trebao biti koncert. Polako smo nazirali zvukove koji su bili sve jasniji. Mario se okrenuo prema meni i zaderao: "buraz cujeeees ovo, rokaju Barbarellu!", a moje srce je pocelo sve jaca i jace kucati. Tek kad smo stigli do ograde na ulazu u dvoranu malo sam se smirio jer sam shvatio iako je vec 17:05 da smo prvi, pogledao sam svoju ekipu, podigao ruku u zrak i rekao: "uspijeli smo, duran je veliki band!". Sada je bilo puno lakse, stajali smo na samom pocetku ulaza u dvoranu i nitko nije bio ispred nas. Par minuta kasnije pridruzila nam se Djilas, jos jedna clanica sa naseg foruma. Kao poseban bonus bio je sound check koji su imali duranovci u dvorani, samo par metara od nas. Izmjenjivale su se pjesme koje planiraju svirati tu vecer. Stvarno smo uzivali. Dio ekipe je trebao ici na meet and greet prije samog koncerta, tako da smo se morali razdvojiti u dvije grupe. Olja i Miki imali su sredjeno vec od prije za meet and greet, a Dolores i Mario su uletili u kombinaciju zahvaljujuci poznanstvu sa bodyguardom duranovaca Davyem, tako da su nas oni uskoro napustili i usli u dvoranu na sluzbeni ulaz. Dio ekipe koji se trebao boriti za prvi red smo bili: Reflex, Vesna, Corres, Johnny boy, drugi Mario, Nina, sekice Danica i Biljana i ja! Dozu dramaticnsoti su podigli zastitari koji su stajali na samom ulazu i osim sto nas nisu htjeli pustiti u dvorani sve do 19h, poceli su nas verbalno prcati kako je strogo zabranjeno unjesti foto aparate u dvoranu i ako nam ih nadju da cemo biti vraceni natrag, a auti su nam bili dobrih 15 minuta hoda od dvorane! No sa provjerenom formulom prenosenja zabranjenih stvari usli smo i ovaj put u dvoranu kada je krenula trka na 100 metara brzim sprintom. Oci su mi bile fokusirane samo prema jednom mjestu, prvom redu. Dok sam tako u sprintu trcao zacuo sam bodrenje Dolores, Olje, Mikiija i Maria koji su stajali u jednom dijelu dvorane jos uvijek cekajuci da ih uvedu u back stage na meet and greet.

Par sekundi kasnije zaustavio sam se na ogradi i shvatio da drzim prvi red, veliki dio snova bio je ostvaren i dok sam polako okupan smijehom dolazio k sebi prikljucili su mi se prva Reflex i Johnny boy, a zatim Corres, Vesna, Nina, drugi Mario, Biljana, Danica i Djilas! Prvi red je bio nas. Jos vise sam bio zadovoljan jer smo stajali na sredini sa blagom tenzijom na lijevo sto je znacilo da ce vecinu koncerta ispred nas stajati John Taylor, a kako sam imao na sebo majicu koja je bila najvise namjenjena njemu bio sam presretan.

Dobra 2 sata smo se klatili na ogradi i cekali veliki trenutak, da konacno pocne koncert. Prije potpunog ludila kao predgrupa su nas pocastili LAKI PINGVINI koji su se samo za ovu priliku okupili nakon 20 godina. Naravno bili su ovdje da bi odradili posao reda radi, no bili su solidni jer su odsvirali svojih par zaista velikih hitova kao sto su "Mozda, Mozda!" i "Sizika". Nakon pola sata svirke sisli su sa stage. Par minuta prije pocetka duranovaca u prostor ispred nas spustili su se foto reporteti i nasa Dolores koja je uspijela nabaviti foto-pass. Odmah mi je prisla i sapnula kako mi je Miki uspio dobiti potpis od Johna, tako da sam imao knjizicu-poster na koju su se sva cetvorica potpisala! Medju svim tim grmeljima od fotoreportera trebala se izboriti za sto bolju poziciju za slikanje Prije nego je poceo show uspijela nas je slikati onako napete ko puske u prvom redu da krene koncert, a onda...

...je krenulo!!! oko 21:30 sva svijetla u dvorani su se ugasila, poceli smo svi vristati i ocekivali smo standardni scenario da se duranovci pojave ispred nas u mraku jedan pored drugog uz prvi taktove "Sunrise" ili "Hungry Like The Wolf". No dogodilo se nesto skroz neocekivani i fenomenalno! Nakon potpunog mraka, upalila su se sva svijetla u dvorani, i svi reflektori sa stagea su se okrenuli prema nama i culo se glasno: "Barbarella! Mister president? Your mission, find Duran Duran" i krenuo je "Burning The Ground" sa matrice, a mi skroz ludi! Preko 15 000 ljudi u dvorani pocelo je u ritmu "Burning The Ground" pljeskati i pjevati. Reflex i ja jedno pored drugod, Johnny boy nama iza ledja, euforija nevidjena. U tim trenucima imao sam osjecaj da je citav svijet moj:) Smijeh, suze radosnice, srce kuca ko luda, najezen do maximuma sa gromoglasnim pjevom cekao sam da se pojave na stageu! Naravno par sekundi kasnije to se i dogodilo. A onda potpuna tisina, opet mrak i iz svih zvucnika Simonov glas: "the music between us" i naravno "Reach Up For The Sunrise". Skroz ludi i ovu pjesmu smo odradili od prve do zadnje sekunde i osjecali se sjajno.

Osim uobicajnih pjesama koje u zadnje dvije godine duranovci izvode, tu vecer su nas pocastili sa nekim pjesmama koje nisu jakoooo dugo izvodili. Tako je vec cetvrta pjesma na set listi tu vecer bila "Serious" koju rijetko izvode, a inace stvarno jako volim i voljet cu je jos vise jer upravo na njoj se desilo nesto fenomenalno! Dok smo Reflex i ja tako pjevali refren "doesn` t have to be serious" primjetio sam kako John Taylor ostri vid na mojoj majici i napreze se sto to pise, da pomognem covjeku podigao sam se malcice vise na ogradu i rastegnuo majicu na kojoj je naravno pisalo "PLAY > THE FUCKIN` BASS JOHN!". John se nasmijao, pogledao me u oci i okinuo malo zesce po bassu. Evo dok ovo pisem smijesak sa lica ne silazi i odmah se sjetim kako se Reflex odiusevila i pocela mi vikati: "vidio je natpis na majici, vidio te covjece".

Eeh da, to su bili ti trenuci radosti, ponosa i slave, ali to nije sve jer John Taylor odlazi do back vocala Anne Ross koja je stajala iza njega i sapce joj nesto na uho, a onda ona dolazi do ruba stagea, jedva nekih 5 metara od nas, pokazuje sa kaziprsom na moju majicu, podize palac u zrak i veselo se smije, a ja luuuud, luuuuuud:)

Pjesma za pjesmom su se nizale, a mi smo bili sve ludji. Sredina koncerta bila je posebno napeta jer je uslijedio "Hold Back The Rain", a odmah iza nje "Some Like It Hot" na koji se nadovezao "My Own Way". Posebno raspolozen na "Some Like It Hot" je bio John, kojem je samo falio Andy da zajedno razvale ovu pjesmu THE POWER STATION. Meni je ovo bila posebna poslastica jer nikada je nisam cuo uzivo da je Simon pjeva. Zadnji puta su ovu pjesmu uzivo izvodili 1989 u sklopu ELECTRIC THEATRE TOUR! Naravno i "My Own Way" je bio poseban dragulj jer ovu pjesmu nisu izvodili od daleke 1982.

U zadnjem dijelu koncerta bilo je jos par trenutaka za pamcenje. Jedan od njih je svakako kada je John prihvatio mikrofon i u tisini samo rekao: "the name is Bond, James Bond" i nakon toga je krenuo "A View To A Kill" koji smo odusevljeno prihvatili.

Johnny boy i ja skroz smo se odvalili na ovu pjesmu vise od pola pjesme derali smo se jedan drugome na uho:)) Nakon jos jedne euforije na "Wild Boys" usliedio je kratak break i ocekivani bis!

"Girls On Film" je bila pjesma koju sam zapravo cekao najvise na ovom koncertu. Zasto? Zato jer na njoj Simon uvijek predstavlja band. A kad predstavlja Johna, onda svi vicu "play the fuckin` bass John", a ja sam bas na tu recenicu bio nabrijan. I tako je i bilo, opet je citava dvorana vikala Johnu da svira taj jebeni bass i on je svirao, a onda je podigao ruke visoko u zrak i bacio slow walk zatvorenih ociju i simulirao hod zvijezde. O da, tu vecer je John Taylor bio zaista nevjerojatno raspolozen.

Za kraj predstavljanja banda, Simon je predstavio sebe i to sa rijecima: "what is my fuckin` name?" gdje je citava dvorana urlala Simooooooon i pala u delirij. Zatvaranje koncerta je bilo sa "Riom", kao i "Serious" tako ce mi i "Rio" ostat urezan za citav zivot. Negdje na sredini te pjesme John Taylor mi je bacio ravno u ruke bocicu od pola litre vode, vjerojatno kao nagradu za moje bodrenje od puna 2 sata u prvom redu kao pravom duran ratniku! Odusevljenje sa svojim trofejom prvo sam podjelio sa Reflex i Johnny boyem. Tada je usliedila zaista lijepa recenica od Reflex: "covjece stvarno volis tog covjek, da sam ja ulovila bocicu bez bada bi ti dala jer si zasluzio!", sto reci nego HVALA REFLEX, VOLIM TE!:)

Da nebi ispalo da sam samo ja preko ociju komunicirao na stagu sa Johnom Taylorom treba reci da je Simon nekoliko puta pogledao Reflex koja je vjerojatno samo tijelom tada bila u dvorani, a mislimo tko zna gdje! Nakon sto sam uhvatio bocicu koju mi je John bacio, izvadio sam iz djepa duran zastavu, zastavu koja je iz daleke 1981 iz prvog officijalnog fan kluba, a bila je na svim koncertima DURAN DURAN na kojima sam bio! Zastavu smo razapeli na ogradu poput bannera. Kad su silazili sa stagea Nick Rhodes ju je vidio i sretno se nasmijao.
Svijetla su se upalila i koncert je zavrsio. Mi mrtva tijela, ali ziva srca i duha samo smo se gledali medjusobno uz konstataciju da je koncert bio nevjerojatan! Kako je Reflex bila u privatnom aranzmanu smjestena, odmah nas je napustila.

Zadnje poglavlje nase duran misije bilo je uspjet uci na after party na koji se moglo samo sa pozivnicama. Nas 12 imalo je dvije pozivnice sto je u prijevodu znacilo za 4 osobe. Uz krace razmisljanje kako uci dogovor je pao da Vesna i Miki udju u klub pa da Vesna pokusa doci do Nicka Rhodesa buduci da ga zna i preko njega nas ufura. Moram priznati da nakon svega sto nam se izdesavalo u zadnjih 48 sati vise uopce nisam sumnjao na ulaz u sam klub. Nepune 2 minute kasnije, vrata kluba se otvaraju i Miki nas poziva da udjemo u klub! Ne znam kako, ali Miki nas je sve uspio uvesti u klub, thx a lot man once agian:))) Sama atmosfera u klubu je bila poprilicno uobicajena. Od kako smo usli samo smo ocima pratili gdje bi mogli biti nasi duranovci. Mario ih je prvi fokusirao i svima pokazao da se nalaze u samom cosku kluba za stolom koji je naravno bio ogradjen. Neko vrijeme smo stajali u klubu i tada vidjeli kako se Simon i Nick dizu od stola, pohitali smo do izlaznih vrata kako bi se tamo "slucajno" nasli. Sto zbog postovanja, sto od umora samo smo ih gledali dok su prolazili pored nas i mahnuli im rukom. Njih dvojica su isto to napravili i izasli iz kluba. Kako nismo znali da su za istim stolom ostali John i Roger, a bili smo stvarno svi strgani odlucili smo i mi napusiti klub. Dio ekipe je otisao kod Olje spavati, a dio kod Mikjia. Ujutro oko 10h svi smo se nasli kod Mikija prije samog puta. Kao sto smo se ukrcali na pocetku puta u nas rentani kombi ucinilo smo to i sada. Vidno umorni, ali ispunjeni maximalno zadovoljstvom vracali smo se kuci u Zagreb, Ljubljanu, Trst.

U srijedu navecer 18.10.2006 svatko od nas je sjedio doma. Sjecanaj su bila svijeza i lijepa. Previrao sam sve sto nam se dogodilo u nesto vise od 50 sati duran ludila. Ljudi kojima sam bio okruzen bili su zaista divni, srcani, ni malo sebicni. Krasila nas je sloga sto je danas stvarno rijetkost. Olja i Miki bili su nam zaista vanserijski domacini.

Osim sto je Miki za sve nas kupio mjesec dana unaprijed karte za koncert bez da je unaprijed trazio i 1 euro, utrpao nas je cak 5 u njegov stan da tamo spavamo, nahranio nas i vozio svugdje gdje je trebalo i bio vise od domacina, prijatelj! Sto jos reci nego da mi je covjek uzeo potpis od John Taylora na meet and greetu, sto mu nikada necu zaboraviti. Thank you man!:)))))

Olja je takodjer bila uz nas citavo vrijeme. Utrpala je troje ljudi kod sebe u stan. Sa Mikijem brinula stalno za nas. I love you Olja!:))

Tamara, cura koju smo upoznali nepunih mjesec dana prije koncerta, kada se sasvim slucajno nasla na nasem forumu. Iako nikog od nas nije osobno znal, potrudila se da nam sve informacije vezane za duranovce daje danima unaprijed. Na zalost nije mogla biti s nama citavo vrijeme jer je radila u organizaciji koncerta. Thx a lot girl! :))

Reflex, cura koja je sticajem okolnosti dosla na dan samog koncerta iz Pule u pratnji svog muza, samo je pokazala koliko voli duran jer unatoc bebacu o kojem mora brinuti je bila dovoljno hrabra i luda da predje 600 km i bude s nama na koncertu i vidi duranovce. Godinu dana sam se dopisivao s njom sto preko foruma, sto preko sms-ova da bi je konacno na dan koncerta upoznao uzivo i dijelio prvi red na koncertu. Kao sto sam ja duran ratnik, tako je Reflex duran ratnica. I love you woman, so much! :))))))

Corres, tajanstveni clan foruma iz Subotie. Covjek koji je u godinu dana napravio jedva nekih 150 postova na forumu, konacno se pojavio u Beogradu uzivo i dijelio sa Johnny boyem i samnom prenociste! Nevjerojatno drag i simpatican, izgledom odaje dozu smusenosti, ali u nacelu daleko od smusenog! Ja sam mu dao duran nick "el presidente" jer mislim da mu puno bolje pristaje. I love you man! :))))

Vesna is amzing girl with amazing stories! Uglavnom za one koji ju ne znaju, cura je bila do sada na 14 duran koncerata. Zivi u Trstu, duran prati od 1986, daklem kad su bili trio. Prosla je stosta. Na nasem putu nam je ispricala brdo nevjerojatnoh duran prica. Izmedju ostalog da je bila na tribinama koncerta duranovaca u Londonu, a ispred nje su sjedili Simonova mama i brat, pa se tako upoznala s njima. Kasnije je zavrsila u kuci Simon Le Bona. Jednom se sa Simonom vozila na motoru usred Londona, pa je bila i kod Warrrena u stanu. Vjerujte mi, ovo je samo djelic sto nam je ispricala. Vesna kiss for you!:)

Biljana & Danica, seke koje smo upoznali u predvorju hotela HYATT. Obje skroz lude i otkacene sa velikim duran srcem. Odmah smo se sprijateljili s njima. Bile od rijeci i stvarno dosle pred dvoranu i bile s nama na citavom koncertu! I love you girls! :))))

Johnny boy, a sto reci o ludom slovencu! Apsolutni kralj u svim pogledima. Covjek koji se kuzi u muziku kao i ja, voli salu, dobar provod, ali sto je najbitnije voli duran. Veliki covjek sa velikim srcem. Organizirao iznajmljivanje kombija za put za sitne pare, sve nas potrpao u njega i odvozio bez greske u oba smjera. Trebam li reci da je sa Reflex i samnom drzao prvi red na koncertu, daklem jos jedan duran ratnik! I love you bro, so much! :))))

Dolores & Mario (Astro), sa njima se znam najduze. Na 4 od 6 oncerata na kojima sam bio od duranovaca bio sam sa njih dvoje. Mario prije nekoliko godina pokrenuo izvrsnu web stranicu durancroatia.com. Prije godinu dana postavio forum djelomicno i na moj nagovor. Zahvaljujuci nejgovom forumu stvorila se ova duran ekipa, ekipa ljudi koji se mozda nikada ne bi upoznali da nije bilo njegovog foruma. Dolores vjerna Marijeva pratnja, slatkica prepuna pozitivne energije, uvijek spremna za akciju, skakanje i vristanje. I love you people so much!:))))

Dosta sam nasrao danas. Tko je prozivio ove duran dane samnom, shvatit ce sve ovo, tko me pozna sve ove godine, shvatit ce sve ovo, tko me ne pozna i ne voli duran nece shvatiti ovo i bas me briaga za takve. Na kraju samo jedno treba reci: "duran je veliki band"

DURAN DURAN U BEOGRADU --> DAY 1

Nisam pisao 2 tjedna blog! Zasto? Vrlo jednostavno, priblizavao se koncert DURAN DURAN u Beogradu za koji smo saznali samo 35 dana prije samog koncerta, sto je inace rijetkost jer se koncerti u danasnje vrijeme najavljuju nekada i po godinu dana unaprijed.

Danas sam se odlucio uziviti u ulogu Hana Soloa i ukljuciti hyper space pogon i skociti vise od 20 godina naprijed od svojih zadnjih opisanih dogadjaja. Iako sam zamislio muzicko putovanje kronoloski, nema nikakvog smisla kada nesto ovako uleti cekati da kronoloski dodjem do toga. Ipak najbolja opisivanje necega je dok su sjecanja jos svijeza i snazna.

Daklem, sve je pocelo pocetkom rujna (september) kada smo moja ekipa sa www.durancroatia.com i ja naculi da bi DURAN DURAN mogli imati uskoro koncert u Beogradu. Kako tamo imamo stvarno nekoliko izuzetnih prijatelja odmah smo ih "zaposlili" da pomno ispitaju tu pricu i saznaju sto tocnije informacije. Informacije su vrlo brzo bile da se nesto zaista kuha, ali jos nije bilo sluzbene potvrde. Nabriajvanje na nasem duran forumu se nastavilo jer zapravo zelja za novim DURAN DURAN koncertom povlacila se u zadnjih godinu dana i svakodnevno smo medjusobno izmjenjivali postove sa zeljom da zajedno odemo na jedan od koncerata.

Samo par dana kasnije krece lavina. Ustajem ujutro i gledam na mob na kojem je pristigla poruka. Frendica Reflex (to joj je duran nickname) pise: "covjece jesi vidio vijest, potvrdjeno je da duranovci imaju koncert u beogradu 17.10.2006". Skacem lud od srece i stavljam cd od durana i vrtim pjesmu "Secret Oktober", naravno poprilicno glasno, tako da je vjerojatno pola susjedstva culo duranovce:) srce kuca 100 na sat, saljem isti sms na puno adresa da sto prije podijelim svoju srecu sa nekim prijateljima.

Nakon pocetne explozije emocija i srece polako se pribirem. Na nasem duran forumu pocinju odmah kombinacije s kime i kako na koncert u Beogradu. Frend Miki iz Beograda galantno ulijece kako ne moramo brinuti za karta i ako ce ih on kupiti samo da kazemo tocan broj. Kako sam prosle godine bio na 2 koncerta u sklopu ASTRONAUT TOUR, bio sam u 2 navrata prisutan jednom posebnom dogadjaju. To je trenutak kada Simon Le Bon predstavlja citav band! Kada krece sa najavom Johna Taylora citava dvorana spontano pocinje sama vikati: "play the fuckin` bass John! play the fuckin` bass John!" na sto i sam Simon pocinje ponavljati isto. Kako mi je John uz Simona favorite member to me stvarno odusevilo i jednostavno sam dosao jos tada na ideju da si napravim unikatnu majicu na kojoj ce pisati upravo ta recenica. Par dana prije koncerta moja draga cura Jelena napravila mi je u kompu graficku pripremu i narucila mi majicu. rezultat je bio vrhunski i nakon sto sam obukao gotovu majicu na sebe, blistao sam od srece. Bio sam potpuno spreman za novi koncert!

Vrlo brzo se formira ekipa koja sigurno ide na put i karte su kupljne, Miki javlja da ne brinemo. Za prijevozno sredstvo smo odabrali iznajmljivanje kombija u ciju utrobu se ukrcala prava internacionalna ekipa. 3 slovenca, 3 hrvata i 1 talijanka je cinila nasu veselu druzinu koja je krenula na put 16.10.2006 iz Ljubljane, preko Zagreba za Beograd.

Da malo pojasnim tko je bio u ekipi u kombiju tako kad bubnem kasnije neko ime da se ipak zna o kome pricam. Nas the chauffeur bio je Johnny boy, covjek koji je apsolutan zakon i sa kojim sam se u preteklih par mejseci od kako se pojavio na durancroatia forumu jako zblizio, on dolazi iz Ljubljane. Sa njime su jos bili njegov prijatelj Mario i prijalteljica Nina. Uz njih troje iz Slovenije, pridruzila se i Vesna koja zivi u Trstu. Kao i Johnny boy, i Vesna je od samog pocetka na nasem forumu tako da sam i nju znao preko pisanja na forumu, ali ne u zivo. Za kraj trebam jos predstaviti zagrebacki dio ekipe, a to su Dolores i Mario, moji dragi prijatelji. Mario je covjek koji je tocno prije godinu dana postavio durancraotia forum i to moram priznati i dijelom na moje ucestale nagovore jer samu web stranicu ima vec vise od 6 godina. Postavljanje forumu urodilo je mnogim novim prijateljstvima i to sa duran predznakom:)

Do samog Beograda atmosfera je bila na visini u zadnjem dijeli kombija gdje je sjedio dinamican trio: Dolores, Mario i ja! Kroz zvucnike je rokao duran, a nas troje smo se pokusavali medjusobno nadglasati, nekoliko puta toliko smijesno da su nam dosle suze na oci od smijeha. Za nepuna 4 sata vec smo bili na beogradskom aerodromu gdje smo zeljeli docekati duranovce koji su trebali sljetjeti iz Bratislave u kojoj su vece prije imali koncert. Vrlo brzo na aerodromu su nam se pridruzile nase beogradske uzdanice Olja i Miki:)

Sve je bilo odlicno isplanirano, bili smo na pravom mjestu na aerodromu gdje su duranvci trebali izaci, potvrda tome bili su mercedesi na kojima je pisalo "sluzbeni prijevoz DURAN DURAN u Beogradu", koji su se spakirali svega par metara iza nas. Pocela nas je hvatati lagana nervoza i uzbudjenje, ali u jednom trenutku svi ti mercedesi samo su se pokupili. Shvatili smo da ce vjerojatno duranovci izaci na neki drugi izlaz, ali smo se jos potajno nadali da nas docek nije propao. Pola sata kasnije bilo smo svijesni naseg prvog fijaska taj dan, no nismo se dali smesti jer smo imali jos jako puna snova za ostvariti.

Na putu do Mikija i Olje gdje je citava ekipa iz kombija boravila sve dana, pokupili smo jos jednog renomiranog clana foruma, njegov nickname je Corres i covjek je iz Subotice. Tako je nasa ekipa dobila jos jednog stalnog clana u pohodu na nasu svetu misiju i brojka nam se popela na 10!:) Nakon kraceg odmora kod domacina krenuli smo prema hotelu HYATT gdje su odsjeli nasi duranovci i gdje je trebala biti u 18h press konferencija.

Par tjedana ranije pokusali smo doci do akreditacija za sve nas, no kako je bio nevidjeni interes medija u Srbiji za ovaj dogadjaj neki od nas su izvisili. Od nase druzine kratkih rukava smo ostali Corres i ja, mada smo kasnije culi od Olje da nije niti ona imala akreditaciju i pass. No ne brinite, svo troje smo uspijeli uci na press konferenciju, zahvaljujuci Tamari koja je radila u organizaciji koncerta i dala nam par pametnih uputa kako da prodjemo. Tamara je inace 11-a u nasoj druzini sa foruma koja nije mogla biti citavo vrijeme s nama jer je bila u organizaciji svega vezanog za duranovce u Beogradu.

No da se ja vratim mojoj omiljenoj anegdoti ulaska Coressa i mene u sam hotel i na pressicu:) Ispred nas dvojice su isli svi koji su imali pass-ove, taktika je bila sljedeca, mozda nas nece traziti kad 7 ljudi ispred nas izvuce svoje, tako je i trebalo biti, no kad smo nas dvojica dosetali do tipa na ulazu bez da nas je on ista pitao Corres pocne: "oprostite nas dvojica nemamo pass-ove jer ih nismo stigli pokupiti prije, ako ima problema slobodno kontaktirajte gospodju Tamara". Tip nas pogleda i pita: "Tamaru Obradovic?", a Corres ko iz topa: "ma ne, Tamaru Popov". U tom trenutku ja sam jednostavno procitao tipu iz ociju da nema pojma o kojoj Tamari se radi i o kome Corres prica i da se ne bi vise blamirao s nama izusti sljedece: "ne pitam vas momci nista drugo nego gde zelite da vas uputim", a ja ko iz topa: "pa na press konferenciju", a tip za kraj kaze: "pa to vas pitam, izvolite ovuda levo!" Naravno nakon ovog spektakularnog prolaza nas dvojica smo bili uvjereni da je to samo prvi check point i da nas ceka jos barem jedan, no za par minuta smo shvatili da se nalazimo u sali za press konferenciju medju silnim novinarima i foto reporetrima. Smijeh nam nije silazio sa lica jer smo sjedili 5 m od stolaca na kojima ce za pola sata sjediti duranovci. Konacno je pocela pressica i nakon uobicajenog uvoda voditeljice pressice konacno su usetali Simon, John, Nick i Roger.

Srca su nam kucala zaista jako, no kako je bilo strogo zabranjeno fanovima ulazak na pressicu morali smo maximalno smirit osjecaje. Blitzalo se na sve strane, nastala je prava ludnica jer svatko je htio par dobrih fotki za sebe. Vecina ekipe se popela na stolce koji su bili namjenjeni za sjedenje, ali nista nismo vidjeli jer su se u prvi red natrkeljali snimatelji s kamerama tako da je citava pressica vise licila na cirkus ne go na pressicu, ali naravno mi smo se nekako snasli i vjesto koristili svaki procijep da ulovimo sto bolje fotke. Andy Taylor nije dosao i to za nas i nije bilo neko iznenadjenje jer smo znali od prije da nece doci, ali neke novinare to je dosta zbunilo. Kako nas je bilo 11 iz nase ekipe malo smo se rastrkali po sali.

Ja sam u to vrijeme bio sa Mariom i Dolores i neumorno skljocao fotke, iako je bilo zabranjeno nakon prvih 5 minuta koristenje blitza na foto paratima, shvatio sam da mi se slike raspadaju i poceo sam koristi blitz bez da me iko opomenuo:))) Na kraju pressice se tocno kuzilo da je vise fanova tamo nego novinara, u redu bilo je dosta novinara, ali velika vecina tih novinara su bili veliki duran fanovi. Izgleda da su to i sami durnovci osjetili pa su van protokola pristali na fotkanje sa nekima i poceli davat potpise. Krenula je euforija, svako je trcao na svoju stranu. Mario je bio posebno strasan i smijesan, covjek je u jednoj ruci drzao video kameru i sve pomno snimao, a s drugom rukom kopao po svojoj torbi da izvadi nesto iz svoje kolekcije da mu se netko od duranovaca potpise, naravno trebam li spominjati da je citavo vrijeme pokusavao sa Simonom i Rogerom izmjeniti koju recenicu, sto mu je naravno uspjevalo:)))

Ja sam se nekako zelio najvise fokusirati na Johna do kojeg nikako nisam mogao doci pa se u jednom trenutku Simon nasao jednostavno ispred mene. Naravno odmah sam mu gurnuo u ruke knjizicu koju sam nosio na potpise i izmjenio par rijeci. Kada je rijesio moj potpis nastavio je davati drugima potpise, a ja sam bez imalo srama odlucio iskoristiti priliku i dobro ga izblitzati sa aparatom. Nakon par minuta organizator nas je zamolio sve skupa da napustimo salu jer se treba snimati TV interview. Gotovo svi novinari napustili su hotel, a nasa ekipa od 11 velicanstvenih je jos jednom dokazala da smo najveci DURAN DURAN fanovi. Naime ostali smo pred salom i poput nekih klinaca provirivali kroz otvore stakla sto se to unutra desava. Mario je cak dio TV interviewa snimio kroz staklo sa kamerom. U jednom trenutki skuzio sam da se Nick i Roger udaljavaju iz sale ali na straznja vrata i javio ostalima. Tko je u tom trenutku trcao zamnom u drugo krilo hotela stvarno ne znam jer sam bio skroz pod naletoim adrenalina. Kad sam dosao iza ugla zida naletio sam na Nicka i Rogera i poceo kociti petom kao neki lik iz crtica. Odmah sam Nicku uvalio knjizicu sa molbom da mi se potpise na nju.

Bez pogovora je to ucinio i nastavio djeliti potpise jos nekim ljudima. Tu se vec sjecam da je Mario bio pored mene;) Odmah nakon Nicka, uhvatio sam Rogera. Feeling je bio sjajan, 3 od 4 potpisa sam skupio u nepunih pola sata! Kao sto sam pocastio Simona sa nekoliko desetaka blitzanja sa foticem, tako sam pocastio i Nicka. John Taylor jos jednom mi je pobjegao.

I dalje na nevjerojatnoj dozi adrenalina skupili smo se ko pacici u glavnom holu hotela i poceli sredjivati dojmove. Svi smo isijavali srecom. Tamo u holu smo se konacno sluzbeno upoznali sa dvije sestre Danicom i Biljanom, koje smo primjetili za vrijeme pressice, naravno i one nas. Odusevljenje je bilo obostrano i krenula je prica puna duran energije. Pao je odmah i dogovor sa njima da zajedno sljedeci dan dodjemo pred dvoranu i to sto ranije kako bi si osigurali prvi red na koncertu:) U jednom trenutku netko od securitya duranovaca je prisao cini mi se bas Mariu i rekao mu kako ce duranovci za par minuta proci pored nas jer idu negdje van na veceru i kako mozemo ostat pozdraviti ih i fotkati, ali da nas moli da im vise ne ulecemo sa potpisima. Receno i ucinjeno, par minuta kasnije stvarno su prosli pored nas svi osim Johna (ostao vjerojatno u sobi) i mahnuli nam i pozdravili nas. Najzanimljiviji trenutak tada je bio taj sto je Vesna pozvala Simona koji joj je prisao i zatim dobio pusu od nje. Odpratili smo ih poput najvjernijih fanova do njihovih auta, mahnuli im dok su se polako udaljavali po ulicama Beograda. Skroz emotivno iscjedjeni, otisli smo kolektivno na pice u jedan od lokalnih birceva gdje smo polako sredjivali dojmove. Nakon pica uputili smo se, dio ekipe kod Mikija, dio ekipe kod Olje da prikupimo snage za sutrasnji dan, dan koncerta!

WHAM!

WHAM! sam spomenuo kao jedan os 3 banda koje sam primjetio 1983. Tada su mi lagano usli pod kozu preko singlea "Club Tropicana". Vrlo brzo decki su se potrudili da me podsjete da su i dalje aktivni na muzickoj sceni i da ce ostaviti jos veci pecat.

U proljece 1984 izbacen je single "Wake Me Up Before You Go Go" i preko noci posta mega hit. Whamovci su imali dvostruki broj jedan, kako na UK chartu tako i na US chartu. Jednostavno sam obozavao ovu pjesmu u kojoj se osjecalo da je samo lagana pop pjesmica, ali jednostavno vedra, vesela i tako zarazna. Vrhunac ove euforije dostignut je kada se Ratko za nekoliko tjedana vratio iz Austrije gdje je imao rodbinu i od tamo donio upravo ovaj 7" vynil. Naravno zazubice su mi istog trenutka porasle i satima smo vrtili pjesmu na mom gramafonu:) Nije bilo vise niti malo sumnje, whamovci su bez problema uletili u nasu A ligu bandova i sa nestrpljenjem smo ocekivali nesto novo.

U kolovozu (august) 1984 izbacen je single "Careless Whisper", ali pod cudnim nazivom izvodjaca, naime pisalo je WHAM! featuring GEORGE MICHAEL!? To nas je skroz zbunilo, kao prvo nismo pojma imali da se jedan od dvojice whamovaca zove George Michael, a kada smo to saznali onda se opet nadvio nad nase glave upitnik "zasto se sada naglasava jedan clan" i poceli smo polako sumnjati da nesto ne stima u bandu. Bilo kako bilo "Careless Whisper" je u postao jos jedan mega hit i opet dvostruki broj 1 sa obje strane bare.

Pjesma mi je bila samo Ok iako je bila ogroman hit, ali barem sam naucio da je jedan whamovac George Michael, a drugi Andrew Ridgeley. Ponovno sam posudio prvi i jedini do tada album "Fantastic" i shvatio da su mi jos neke pjesme s njega favoriti. Bez problema su se izdvojile: "Young Gun (Go For It)" ; "Wham Rap" i "Bad Boys", a kako i ne bi kad su sve od reda ranije bile top 10 hitovi na UK chartu!

U jesen je izbacen treci single i ovaj puta samo pod imenom WHAM! Pomisli smo da su se strasti unutra banda smirile i da je to to. Single je bio "Freedom" koji u listopadu (oktobar) bez problema zasjao na 1. mjesto UK charta i bio treci u nizu. Dvojac je opako mljeo sve pred sobom i iako su duranovci definitvno bili broj 1 band u svijetu WHAM je imao puno bolje chart pozicije. "Freedom" je bila pjesma na tragu "Wake Me Up Before You Go Go", skroz melodicna, plesna i zarazna, tipicna pop pjesma. Za razliku od solo izleta George Michaela ova pjesma mi vratila whamovce na staro mjesto odnosno sam vrh:)

Konacno u 11. mjesecu 1984 docekujem svoj prvi album na vynilu u kolekciji. "Make It Big" bilo je ime drugog albuma whamovaca i bio je sjajan. Kao i svi singlovi sa njega i on je bez problema stigao na 1. mjestu UK chart albuma i tako bio drugi album u nizu ovog dua. Album je bio stvarno ujednacen i jako slusljiv i cesto sam ga vrtio!

Za kraj godine pojavio se novi single i to sa dvostrukom A stranom. Sto to znaci da, da je i sa jedne i sa druge strane 7" vynila zapravo single pjesma:) Tako su Wham izbacili dvije pjesme odjednom, prva je bila skroz nova i nije se nalazila na zadnjem albumu "Last Christmas".

Inace nisam neki ljubitelj bozicnih pjesama, ali ova pjesma me skroz ponjela i dan danas je volim zavrtiti u bozicno vrijeme! Druga pjesma je bila "Everything She Wants" i ona mi je bila skroz poznata i jedna od vecih favorita s albuma. Odusevljeno sam prihvatio cinjenicu da je single. "Last Christmas" se uglavnom vrtio na prijelomu godine i tada zavrsio svoje emitiranje zbog svoje tematike. No zato se "Everything She Wants" vrtio dobar dio 1985! Ovaj dvostruki single stigao je do 2. mjesta UK charta i da tada nije bilo BAND AID-a o kojem ce slijediti posebna prica, sigurno bi imali jos jedan broj 1 u nizu, no niti ovo nije bilo niti malo lose:)

U prvoj polovici 1985 band odlazi u Kinu u sklopu svoje svijetske turneje i tako se upisuju u povjest kao prvi band sa zapada koji je to ucinio. Histerija u Kini za Georgeom i Andyjem je golema. Desetodnevna boravak u Kini popracen je u svim glazbenim casopisima, snimljen je cak i dokumentarac. Nakon velikog uspona, sredinom 1985 dolazi do zahladenja unutar banda. Najbolji dokaz je njihiv nastup na Wembley stadionu 13.07. u sklopu LIVE AID-a. Najavljeni kao Wham stigli su na stage kao sve drugo osim kao Wham! George Michael odpjevao je duet sa Eltonom Johnom, dok je Andrew Ridgeley prakticki statirao kao back vocal. Niti jednu jedinu pjesmu iz svog repertoara taj dan nisi odpjevali i siguran sam osim mene da su svakoga tko je barem malo slusao glazbu potpuno zbunili. Osim cudnog uzbora pjesama taj dan George Michael se pojavio sa potpuno novim imageom, poludugu kosu je poprilicno skratio i pustio bradu.

Od ljeta do prakticki zime 1985 nije se bas culo za Wham, i mnogi su ih odpisali, ali tada je u 11. mjesecu odjeknuo novi single "I`m Your Man". To je bila prava ludnica. Osim sto mi se pjesma nevjerojatno svidjela George Michael i Andrew Ridgeley su bili i dalje band! Slag na tortu bio je ponovno broj 1 na UK chartu. Ipak najave novog albuma jos nije bilo!

U travnju (april) 1986 George Michael izbacuje drugi solo single "A Different Corner" sa jos jednim brojem 1 na UK chartu. Prelijepa pjesma prolazi i kod mene iako mi puno vise lezi stil whamovaca. Sve se vise sire glasine da se Wham raspada i da ce svatko od deckiju na svoju stranu. U svibnju (may) George i Andrew konacno objavljuju razlaz, ali u velikom stilu! U planu je oprostajni single, album i koncert!

Receno, ucinjeno! Prvo izlazi single sa dvostrukom A stranom "The Edge Of Hevan" + "Where Did Your Heart Go" pocetkom 6. mjeseca, trebam li reci da dolazi odmah na broj 1 UK charta!?:) Potom 28.06.1986 na Wembley stadionu u Londonu odrzavaju oprostajni koncert i to pred 72 000 fanova. Da se radilo o izvrsnom koncertu potvrdjuje to da se mjesecima pricalo o njemu. I tocku na i stavlja izlazak albuma "The Final" i to u dvije varijante. Prva europska, sa dvostrukim vynilom na kojima su najveci hitovi banda + sve singleovi nikad prije objavljeni i druga americka samo sa novim singlovima koji nikad do tada nisu objavljeni. Da bi se ipak razlikovao potpuno u americi su ga nazvali "Songs From The Edge Of Heaven". Na zalost tu je stvarno kraj price banda Wham koji je napravio nevjerojatnu karijeru u samo nekoliko godina. Od 3 albuma koja su objavili 2 su imala broj 1 i jedan broj 2 na UK chartu. Od 9 singleova cak 4 su bili broj 1 i 2 broj 2, statistika sa kojom bi se rado pohvalila puno veca imena muzicke scene.

U 1987 George Michael je krenuo furiozno sa solo karijerom, no o tome cu pricati zasebnu pricu. Andrew Ridgeley se nakon raspada Whama jedno vrijeme bavio auto utrkama jer mu je to uvijek bila velika strast. 1990 izbacio je svoj prvi i jedini solo album pod nazivom "Son Of Albert", ali bez ikakvog komercijalnog odijeka. Tu se zavrsava svaka muzicka prica sa Ridgeleyom.

Sa vremenske distance od 20 godina mogu samo potvrditi da mi je WHAM bio kud i kamo draza i bolja varijanta od solo karijere Georgea Michaela. Zasto? Vrlo jednostavno, pjesme whamovaca su leprsave, vedre, vesele i plesne. Nije u njima bilo nekog pretvaranja, bile su iskrene i jednostavne. Gorge Michael je napravio stvarno lijepu solo karijeru sa puno izvrsnih pjesama, samo sto se nikako ne mogu oteti dojmu da su previse ugladjene, narihtane, ma jednostavno na neki nacin neprirodne. U biti njegove pjesme dijelim na 2 skupine, stvarno super na tragu whama i one koje su malo naporne i isiljene. Objasnit cu drugi puta koje njegove pjesme spadaju u koju skupinu. Bitno je da je moj glas definitvno ide Whamu! jer iako se citavo vrijeme cinilo da je Andrew Ridgeley samo pratnja George Michaelu i da nema pre velikog udijela u svemu, ipak se pokazalo da je davao savrsen balans u bandu i zapravo bio silent player! :)

TINA I PRINCE

Odlicna muzika se nastavila naravno i nakon "The Reflex" i meni tada vec nedodirljivih duranovaca. Svako malo kapnu bi neki veliki hit sa nekim novim imenom. U velikom broju slucajeva i ta nova imena za mene bila su zapravo stara imena koja sam ja po prvi puta upoznavao:)

U lipnju (june) pojavila se TINA TURNER i single "What`s Love Got To Do With It". Pjesma je bila srednjeg ritma, niti laganica niti brza, svidjela mi se odmah. Nakon gledanja video spota dojam je bio jos bolji. No danas me najvise nasmije cinjenica sto je tada Tina Turner imala 46 godina, a mi klinci nismo mogli doci k sebi kako dobro izgleda za svoje godine jer smo mislili da je zena u dubokoj starosti:) Svaki puta kada je danas vidim kada jos uvijek izgleda sjajno sjetim se kako sam prije vise od 20 godina tvrdio da je stara. Naravno vrlo brzo sam kupio prvi samostalan Tinin albumom pod nazivom "Private Dancer". Nisma bio niti razocaran niti odusevljen s tim albumom, imao je nekoliko stvarno dobrih pjesama, ali "What`s Love Got To Do With It" mi je ostala najbolja pjesma albuma. Uspijela je doci do izvrsnog 3. mjesta UK charta i tako se potvrditi kao veliki hit. Slijedila su jos 2 singlea sa albuma, "Private Dancer" i "I Can`t Stand The Rain" koji su samo potvrdili Tinu kao veliku zvijezdu sa nastavkom uspjesne solo karijere. Naravno tek sam naknadno saznao i preslusao njezine rane radove i shvatio da je dugo djlovala sa svojim bivsim muzem Ikeom Turnerom. Apsolutno mi je vise lezao novi stil jer se i Tina poput QUEEN savrseno prilagodila novom vremenu i radila izvrsne pop pjesme.

Nekako u isto vrijeme kada se pojavila Tina Turner, pojavio se i PRINCE sa singleom "When Doves Cry", single je stigao do 4. mjesta UK charta. Prica identicna kao i sa Tinom kod mene, stari izvodjac, ali meni sasvim nov. Ovaj single bio mi je skroz solidan i nisam pomisljao da kupim njegov album jer me zadovoljavalo imati snimku na audio kazeti. No u jesen se dogodio veliki Prince boom, covjek je sa svojim tadasnjim pratecim bandom koji se zvao THE REVOLUTION snimio film PURPLE RAIN. Film je stigao i u nasa kina i napravio pravu princeomaniu kod nas klinaca nakon sto smo ga pogledali:))) Znam da mi se toliko dojmila muzika iz filma da sam odmah sljedeci dan otisao kupiti album iz tog filma i tako zapravo ne znajuci kupio svoj prvi soundtrack! Tek sam kasnije saznao da svaki veliki hollywoodski film imam album sa muzikom koji se naziva original motion picture soundtrack ili jednsotavno skraceno samo soundtrack! Osim vec dobro poznate "When Doves Cry" ovaj album je bio krcat izvrsnim pjesmama. Drugi single "Purple Rain" kod nas je bio mega hit iako je na UK chartu dosao tek do 8. mjesta. Album je bio toliko popularan da je Prince skidao sa njega singlove i kroz dobar dio 1985, pa su osim vec spomenutih singlovi bili i "I Would Die For You" i meni definitvno jedna od najboljih Princeovih pjesama uopce "Let`s Go Crazy" koja je stigla do 7. mjesta UK charta i to na pocetku 1985 godine.

Iako me zaista ponio album "Purple Rain", jednostavno Princea nisam mogao svrstati u A ligu svojih izvodjaca. Razlog je bio njegov image i ponasanje. Iako su citave 80-e bile koncentrat teskok kicha i svi su zaista pretjerivali sto sa sminkom i krajnje extremnim frizurama i naravno ruznom i sarenom odjecom Prince je otisao jos korak dva dalje. Naime nikao nisam moga progutati da odrasli muskarac nosi doslovno stikle, da lize vrat gitare dok je svira i slicno. Zato sam se pokusavao maximalno koncentrirati samo na njegovu muziku, a vizualno sam ga izbjegavao kada je god to bilo moguce. Naravno niti u jednom trenutku nisam osporavao njegovo glazbeno umjece, a album se i dalje rado vrtio na mom gramafonu:)

THE REFLEX

U rano proljece 1984 duranovci su izbacili svoj treci single sa albuma "Seven And The Ragged Tiger", odabir je pao na pjesmu "The Reflex". Prvo sam naravno cuo da je to single i nisam bio previse odusevljen jer mi ta pjesma nije bila jedna od favorita sa inace izvrsnog albuma. Svejedno bio sam sretan sto cu vidjeti jos jedan novi spot i zeljno sam ga ocekivao.

Par dana kasnije dozivo sam prvi pozitivan sok sto se tice DURAN DURAN:) U dobrom starom nedjeljnom popodnevu pusten je spot "The Reflex"! Naravo ocekivao sam dobro poznatu pjesmu koju sam preslusao sa albuma barem par 100-tina puta do tada, ali desilo se suprotno. Sam pocetak pjesme bio je skroz drugaciji. Veliki screenovi na kojima se pojavljuju smetnje i Simonova silueta lica i neko zarazno pjevusenje: "ta la la la, ta la la, the the the re-flex" a zatim veliki boom i krenula je pjesma, dosta slicna verziji sa albuma, ali nesto brza i punooo, punooo bolja!


Na sredini pjesme ponovno iznenadjenje, doslovno izmixana i podignuta par nivoa iznad, jednostavno me odusevila nova verzija. A duranovci su izgledali u spotu fenomenalno. Kadar za kadrom doslovno su me raspametili:)))

Najveca kulminacija je svakako bila kada sam vidio scenu u kojoj iz velikog screena izlazi voda i poljeva fanove u publici. Jednostavno osjetio sam pravo pravcato ludilo koje nije samo mene zahvatilo nego doslovno cijelu zemaljsku kuglu:))) Misao je vodila samo jednome: "Uh, da sam barem bio na tom koncertu"!

Potvrda mom odusevljenju dosla je sa obej strane bare! DURAN DURAN imali su po prvi puta u karijeri single broj 1 i na UK chartu i na USA chartu. Dominacija na nekoliko kontinenta bila je pravi melem za oci i usi. Gotovo citav svijet je zahvatila duranomania. Nije vise bilo klinca koji nije znao za duranovce. Jednostavno sam bio presretan iako mi je malo islo na zivce da su ljudi koji ih nisu do tada uopce slusali sada tvrdili kako su pravi fanovi. Brzo sam prihvatio to i shvatio da je uvijek tako kada netko dotakne nebo i da se svakih nekoliko mjeseci ili godina mjenja garnitura izvodjaca na tronu. Naravno potajno sam se nadao da ce DURAN DURAN nekako naci formulu ostat band broj 1 na svijetu trajno i to me stvarno ispunjavalo maximalno.

Kao i predhodni single "New Moon On Monday" niti "The Reflex" nisam docekao u nasim ducanima u vidu 7" vynila, ali vec sam se nekako navikao na to pa se nisam dao smesti i sam sebe sam tjesio da cu jednog dana sigurno sve to nabaviti. Od same kolekcije bilo mi je kud i kamo bitnije da je moj omiljen band na krovu svijeta.

Par tjedana nakon realizacije ovog singlea iz muzickih casopisa sam saznao da je covjek koji je bio zasluzan za novu verziju "The Reflex", Nile Rogers koji se vec proslavio tokom 70-ih sa grupom CHIC. Naravno decki iz banda su ga hvalili u svim interviewima, a kako i ne bi, dvostruki broj 1 se ne dogadja svaki dan:) Prica je jednostavna, Nile Rogers je preslusavao citav album "Seven And The Ragged Tiger" i jednostavno shvatio da upravo u pjesmi "The Reflex" lezi veliki potencijal. Svidjla mu se njena plesnost i ritam, ali falilo je dinamike. Uveo je promjene koje sam vec opisao i samo malcice ubrzao citavu pjesmu. Tako je iz samo jedne solidne pjesme sa albuma nastao jedan od najvecih hitova DURAN DURAN ikada. I dok se i dalje sa albuma verzija potpisivala samo kao "The Reflex", nove verzija Nile Rogersa potpisivala se kao "The Reflex (7 inch single edit)". Naravno uspjesna suradnja sa Nile Rogersom se nastavila u godinam koje su dolazile.