DURAN DURAN U BEOGRADU --> DAY 1

Nisam pisao 2 tjedna blog! Zasto? Vrlo jednostavno, priblizavao se koncert DURAN DURAN u Beogradu za koji smo saznali samo 35 dana prije samog koncerta, sto je inace rijetkost jer se koncerti u danasnje vrijeme najavljuju nekada i po godinu dana unaprijed.

Danas sam se odlucio uziviti u ulogu Hana Soloa i ukljuciti hyper space pogon i skociti vise od 20 godina naprijed od svojih zadnjih opisanih dogadjaja. Iako sam zamislio muzicko putovanje kronoloski, nema nikakvog smisla kada nesto ovako uleti cekati da kronoloski dodjem do toga. Ipak najbolja opisivanje necega je dok su sjecanja jos svijeza i snazna.

Daklem, sve je pocelo pocetkom rujna (september) kada smo moja ekipa sa www.durancroatia.com i ja naculi da bi DURAN DURAN mogli imati uskoro koncert u Beogradu. Kako tamo imamo stvarno nekoliko izuzetnih prijatelja odmah smo ih "zaposlili" da pomno ispitaju tu pricu i saznaju sto tocnije informacije. Informacije su vrlo brzo bile da se nesto zaista kuha, ali jos nije bilo sluzbene potvrde. Nabriajvanje na nasem duran forumu se nastavilo jer zapravo zelja za novim DURAN DURAN koncertom povlacila se u zadnjih godinu dana i svakodnevno smo medjusobno izmjenjivali postove sa zeljom da zajedno odemo na jedan od koncerata.

Samo par dana kasnije krece lavina. Ustajem ujutro i gledam na mob na kojem je pristigla poruka. Frendica Reflex (to joj je duran nickname) pise: "covjece jesi vidio vijest, potvrdjeno je da duranovci imaju koncert u beogradu 17.10.2006". Skacem lud od srece i stavljam cd od durana i vrtim pjesmu "Secret Oktober", naravno poprilicno glasno, tako da je vjerojatno pola susjedstva culo duranovce:) srce kuca 100 na sat, saljem isti sms na puno adresa da sto prije podijelim svoju srecu sa nekim prijateljima.

Nakon pocetne explozije emocija i srece polako se pribirem. Na nasem duran forumu pocinju odmah kombinacije s kime i kako na koncert u Beogradu. Frend Miki iz Beograda galantno ulijece kako ne moramo brinuti za karta i ako ce ih on kupiti samo da kazemo tocan broj. Kako sam prosle godine bio na 2 koncerta u sklopu ASTRONAUT TOUR, bio sam u 2 navrata prisutan jednom posebnom dogadjaju. To je trenutak kada Simon Le Bon predstavlja citav band! Kada krece sa najavom Johna Taylora citava dvorana spontano pocinje sama vikati: "play the fuckin` bass John! play the fuckin` bass John!" na sto i sam Simon pocinje ponavljati isto. Kako mi je John uz Simona favorite member to me stvarno odusevilo i jednostavno sam dosao jos tada na ideju da si napravim unikatnu majicu na kojoj ce pisati upravo ta recenica. Par dana prije koncerta moja draga cura Jelena napravila mi je u kompu graficku pripremu i narucila mi majicu. rezultat je bio vrhunski i nakon sto sam obukao gotovu majicu na sebe, blistao sam od srece. Bio sam potpuno spreman za novi koncert!

Vrlo brzo se formira ekipa koja sigurno ide na put i karte su kupljne, Miki javlja da ne brinemo. Za prijevozno sredstvo smo odabrali iznajmljivanje kombija u ciju utrobu se ukrcala prava internacionalna ekipa. 3 slovenca, 3 hrvata i 1 talijanka je cinila nasu veselu druzinu koja je krenula na put 16.10.2006 iz Ljubljane, preko Zagreba za Beograd.

Da malo pojasnim tko je bio u ekipi u kombiju tako kad bubnem kasnije neko ime da se ipak zna o kome pricam. Nas the chauffeur bio je Johnny boy, covjek koji je apsolutan zakon i sa kojim sam se u preteklih par mejseci od kako se pojavio na durancroatia forumu jako zblizio, on dolazi iz Ljubljane. Sa njime su jos bili njegov prijatelj Mario i prijalteljica Nina. Uz njih troje iz Slovenije, pridruzila se i Vesna koja zivi u Trstu. Kao i Johnny boy, i Vesna je od samog pocetka na nasem forumu tako da sam i nju znao preko pisanja na forumu, ali ne u zivo. Za kraj trebam jos predstaviti zagrebacki dio ekipe, a to su Dolores i Mario, moji dragi prijatelji. Mario je covjek koji je tocno prije godinu dana postavio durancraotia forum i to moram priznati i dijelom na moje ucestale nagovore jer samu web stranicu ima vec vise od 6 godina. Postavljanje forumu urodilo je mnogim novim prijateljstvima i to sa duran predznakom:)

Do samog Beograda atmosfera je bila na visini u zadnjem dijeli kombija gdje je sjedio dinamican trio: Dolores, Mario i ja! Kroz zvucnike je rokao duran, a nas troje smo se pokusavali medjusobno nadglasati, nekoliko puta toliko smijesno da su nam dosle suze na oci od smijeha. Za nepuna 4 sata vec smo bili na beogradskom aerodromu gdje smo zeljeli docekati duranovce koji su trebali sljetjeti iz Bratislave u kojoj su vece prije imali koncert. Vrlo brzo na aerodromu su nam se pridruzile nase beogradske uzdanice Olja i Miki:)

Sve je bilo odlicno isplanirano, bili smo na pravom mjestu na aerodromu gdje su duranvci trebali izaci, potvrda tome bili su mercedesi na kojima je pisalo "sluzbeni prijevoz DURAN DURAN u Beogradu", koji su se spakirali svega par metara iza nas. Pocela nas je hvatati lagana nervoza i uzbudjenje, ali u jednom trenutku svi ti mercedesi samo su se pokupili. Shvatili smo da ce vjerojatno duranovci izaci na neki drugi izlaz, ali smo se jos potajno nadali da nas docek nije propao. Pola sata kasnije bilo smo svijesni naseg prvog fijaska taj dan, no nismo se dali smesti jer smo imali jos jako puna snova za ostvariti.

Na putu do Mikija i Olje gdje je citava ekipa iz kombija boravila sve dana, pokupili smo jos jednog renomiranog clana foruma, njegov nickname je Corres i covjek je iz Subotice. Tako je nasa ekipa dobila jos jednog stalnog clana u pohodu na nasu svetu misiju i brojka nam se popela na 10!:) Nakon kraceg odmora kod domacina krenuli smo prema hotelu HYATT gdje su odsjeli nasi duranovci i gdje je trebala biti u 18h press konferencija.

Par tjedana ranije pokusali smo doci do akreditacija za sve nas, no kako je bio nevidjeni interes medija u Srbiji za ovaj dogadjaj neki od nas su izvisili. Od nase druzine kratkih rukava smo ostali Corres i ja, mada smo kasnije culi od Olje da nije niti ona imala akreditaciju i pass. No ne brinite, svo troje smo uspijeli uci na press konferenciju, zahvaljujuci Tamari koja je radila u organizaciji koncerta i dala nam par pametnih uputa kako da prodjemo. Tamara je inace 11-a u nasoj druzini sa foruma koja nije mogla biti citavo vrijeme s nama jer je bila u organizaciji svega vezanog za duranovce u Beogradu.

No da se ja vratim mojoj omiljenoj anegdoti ulaska Coressa i mene u sam hotel i na pressicu:) Ispred nas dvojice su isli svi koji su imali pass-ove, taktika je bila sljedeca, mozda nas nece traziti kad 7 ljudi ispred nas izvuce svoje, tako je i trebalo biti, no kad smo nas dvojica dosetali do tipa na ulazu bez da nas je on ista pitao Corres pocne: "oprostite nas dvojica nemamo pass-ove jer ih nismo stigli pokupiti prije, ako ima problema slobodno kontaktirajte gospodju Tamara". Tip nas pogleda i pita: "Tamaru Obradovic?", a Corres ko iz topa: "ma ne, Tamaru Popov". U tom trenutku ja sam jednostavno procitao tipu iz ociju da nema pojma o kojoj Tamari se radi i o kome Corres prica i da se ne bi vise blamirao s nama izusti sljedece: "ne pitam vas momci nista drugo nego gde zelite da vas uputim", a ja ko iz topa: "pa na press konferenciju", a tip za kraj kaze: "pa to vas pitam, izvolite ovuda levo!" Naravno nakon ovog spektakularnog prolaza nas dvojica smo bili uvjereni da je to samo prvi check point i da nas ceka jos barem jedan, no za par minuta smo shvatili da se nalazimo u sali za press konferenciju medju silnim novinarima i foto reporetrima. Smijeh nam nije silazio sa lica jer smo sjedili 5 m od stolaca na kojima ce za pola sata sjediti duranovci. Konacno je pocela pressica i nakon uobicajenog uvoda voditeljice pressice konacno su usetali Simon, John, Nick i Roger.

Srca su nam kucala zaista jako, no kako je bilo strogo zabranjeno fanovima ulazak na pressicu morali smo maximalno smirit osjecaje. Blitzalo se na sve strane, nastala je prava ludnica jer svatko je htio par dobrih fotki za sebe. Vecina ekipe se popela na stolce koji su bili namjenjeni za sjedenje, ali nista nismo vidjeli jer su se u prvi red natrkeljali snimatelji s kamerama tako da je citava pressica vise licila na cirkus ne go na pressicu, ali naravno mi smo se nekako snasli i vjesto koristili svaki procijep da ulovimo sto bolje fotke. Andy Taylor nije dosao i to za nas i nije bilo neko iznenadjenje jer smo znali od prije da nece doci, ali neke novinare to je dosta zbunilo. Kako nas je bilo 11 iz nase ekipe malo smo se rastrkali po sali.

Ja sam u to vrijeme bio sa Mariom i Dolores i neumorno skljocao fotke, iako je bilo zabranjeno nakon prvih 5 minuta koristenje blitza na foto paratima, shvatio sam da mi se slike raspadaju i poceo sam koristi blitz bez da me iko opomenuo:))) Na kraju pressice se tocno kuzilo da je vise fanova tamo nego novinara, u redu bilo je dosta novinara, ali velika vecina tih novinara su bili veliki duran fanovi. Izgleda da su to i sami durnovci osjetili pa su van protokola pristali na fotkanje sa nekima i poceli davat potpise. Krenula je euforija, svako je trcao na svoju stranu. Mario je bio posebno strasan i smijesan, covjek je u jednoj ruci drzao video kameru i sve pomno snimao, a s drugom rukom kopao po svojoj torbi da izvadi nesto iz svoje kolekcije da mu se netko od duranovaca potpise, naravno trebam li spominjati da je citavo vrijeme pokusavao sa Simonom i Rogerom izmjeniti koju recenicu, sto mu je naravno uspjevalo:)))

Ja sam se nekako zelio najvise fokusirati na Johna do kojeg nikako nisam mogao doci pa se u jednom trenutku Simon nasao jednostavno ispred mene. Naravno odmah sam mu gurnuo u ruke knjizicu koju sam nosio na potpise i izmjenio par rijeci. Kada je rijesio moj potpis nastavio je davati drugima potpise, a ja sam bez imalo srama odlucio iskoristiti priliku i dobro ga izblitzati sa aparatom. Nakon par minuta organizator nas je zamolio sve skupa da napustimo salu jer se treba snimati TV interview. Gotovo svi novinari napustili su hotel, a nasa ekipa od 11 velicanstvenih je jos jednom dokazala da smo najveci DURAN DURAN fanovi. Naime ostali smo pred salom i poput nekih klinaca provirivali kroz otvore stakla sto se to unutra desava. Mario je cak dio TV interviewa snimio kroz staklo sa kamerom. U jednom trenutki skuzio sam da se Nick i Roger udaljavaju iz sale ali na straznja vrata i javio ostalima. Tko je u tom trenutku trcao zamnom u drugo krilo hotela stvarno ne znam jer sam bio skroz pod naletoim adrenalina. Kad sam dosao iza ugla zida naletio sam na Nicka i Rogera i poceo kociti petom kao neki lik iz crtica. Odmah sam Nicku uvalio knjizicu sa molbom da mi se potpise na nju.

Bez pogovora je to ucinio i nastavio djeliti potpise jos nekim ljudima. Tu se vec sjecam da je Mario bio pored mene;) Odmah nakon Nicka, uhvatio sam Rogera. Feeling je bio sjajan, 3 od 4 potpisa sam skupio u nepunih pola sata! Kao sto sam pocastio Simona sa nekoliko desetaka blitzanja sa foticem, tako sam pocastio i Nicka. John Taylor jos jednom mi je pobjegao.

I dalje na nevjerojatnoj dozi adrenalina skupili smo se ko pacici u glavnom holu hotela i poceli sredjivati dojmove. Svi smo isijavali srecom. Tamo u holu smo se konacno sluzbeno upoznali sa dvije sestre Danicom i Biljanom, koje smo primjetili za vrijeme pressice, naravno i one nas. Odusevljenje je bilo obostrano i krenula je prica puna duran energije. Pao je odmah i dogovor sa njima da zajedno sljedeci dan dodjemo pred dvoranu i to sto ranije kako bi si osigurali prvi red na koncertu:) U jednom trenutku netko od securitya duranovaca je prisao cini mi se bas Mariu i rekao mu kako ce duranovci za par minuta proci pored nas jer idu negdje van na veceru i kako mozemo ostat pozdraviti ih i fotkati, ali da nas moli da im vise ne ulecemo sa potpisima. Receno i ucinjeno, par minuta kasnije stvarno su prosli pored nas svi osim Johna (ostao vjerojatno u sobi) i mahnuli nam i pozdravili nas. Najzanimljiviji trenutak tada je bio taj sto je Vesna pozvala Simona koji joj je prisao i zatim dobio pusu od nje. Odpratili smo ih poput najvjernijih fanova do njihovih auta, mahnuli im dok su se polako udaljavali po ulicama Beograda. Skroz emotivno iscjedjeni, otisli smo kolektivno na pice u jedan od lokalnih birceva gdje smo polako sredjivali dojmove. Nakon pica uputili smo se, dio ekipe kod Mikija, dio ekipe kod Olje da prikupimo snage za sutrasnji dan, dan koncerta!